Ružica Blagojević - Rusija
Rođena u Užicu. Već dugo živi i stvara u Moskvi.
Lajanje na zvezde
Nije da se hvalim
al' svega mi dosta
dođe mi da pišam
sa mosta
direktno na trafostanicu
i sablaznim zvezdu Danicu
samo da sam muško
i da imam muda
a dovoljno sam pametno luda
da verujem Kusturici
čudu od velikog deteta
da je smrt
neproverena glasina
interaktivno u odnosu na život
ne bojim se ničega
i ne bi mi bio problem
sto reče jedan pesnik
elem
da uhvatim
Boga za grkljance
pa da ga pitam :
Gde su mi krila
i pola repa
neću da budem
čovečije mila i lepa
ni da ljubim bližnjega svog
hoću da budem
plamena ptica repatica
Arlekino perjanica
nebeska smejalica
pa kad pogledaš
u nebo čoveče mali
sirok osmeh da vidiš
i shvatiš:
Nebeska šatra
na našoj glavi
hahahahahaha
cirkus smo pravi
Nebeski narod bez krila
i mreže
smeješ se Bože
a imamo po srca dva
i sve nam se može
ŽIG
Čulnost bljesti
klizi vlažnim usnama
kapi lepote
pod jezikom
lepršav vazduh
ovlaš progutan
razum spleten
robovanjem
ženi meni
bezrezervno hoćes
pravo na žigosanje
miris mesa
širi nozdrve
trema u stomaku
srna u trku
razbludno peče
želja
ruka lovca
u vreloj krvi
liže ranu
zaneseno žedno
dotaknut
snagom umiranja
reka planinska
neukrotiva
damarima teče
virove otvara
pomera razum
razlozima postanka
gola
ko od majke rođena
još malo
klonula
buncaš
gorucim vodopadima
istinskog sna
pojedenog srca
u dubokoj šumi
živimo u svetu senki
Dosada
Igličaste su ovo noći
bodu isčekivanjem
nemirom neizdržom nekim
srećom u najavi
rastom nečeg živog
u nama
duša osluskuje
taj smisao besmisla
samoću među ljudima
reči sa dve oštrice
i vazduh je sit svega
počeće da nas davi
zbog ravnodušnosti
prema postojanju
okrivljuješ li sebe za nesto
misliš da imaš svu slobodu sveta
imaš svoju lomaču
sam je pališ već izgoreo
i ništa ne osećaš
NIŠTA
koje si vere uopšte
ko si ti
uostalom nije ni važno
i nisi mi tako bitan
daleko smo od moći
NEMOĆ
ne donosi odluke
kao nešto radimo
idi tamo idi ovamo
pakuj se raspakuj
i opet bi negde
dobar dan
mogu nešto da vas pitam
ne može
znam sva pitanja
i dosadna su mi
DOSADNA
i život je dosadan
prevazišla sam ga
prerasla
tesan mi je okraćao
treba mi sto života
u različitom vremenu
različitim planetama
sa mnogo dimenzija
kažu da ribe nemaju memoriju
svaki momenat odmah
zaborave ne sećaju ga se
i uvek im je sve novo
hoću da naučim
one tajne lekcije
da se nađem u njima
da saznam sve
SVE
između vode i neba
i vratim se u edenski vrt
zavrtim svet iz početka
da bude
PRASAK veliki
a sta ako neko razmišlja
isto kao ja
i već vrti svet
onako iz dosade
ali ne obične
vec one najopasnije
ZNATIŽELJNE
Glad
Sta hoćes čoveče
vidiš da su ti se senke umnožile
Sunce je sve dalje
ni lice ti vise ne greje
digla ti se kosa od neosmeha
oči ti se prevrnule
od hodanja unazad
pa ne gledaju dan
sakrile se u česticu prašine
na poslednjem zraku sunca
pa idu za njim
i sanjaju letnju noć i toplu kišu
devojčice što se bosonoge
u baricama ogledaju i nebo vide
oreol svoga lika
sta hoćes čoveče
na svaki kamen si se spotakao
usta u postu zatvorio
ni zalogaj da uzmeš
uši ti porasle od sirena za uzbunu
pa si se pokrio njima
stideći se ubice u sebi...ubico !
pod plućnim krilom srce gladuje
mučninom prevrnuta utroba
ptice u mozgu mrtvilom vijugaju
oslepljene i obezkriljene
kljucaju kljucaju muku tvoju
nemirom svezanu
sta hoćes čoveče
u svoje snove ne umeš da uđes
hiljadu ljubavi si ubio
zarad jedne sebične sopstveničke
neuzvraćene sobom
kome si ljubav mislio dati
kad sebi ljubav uzvratiti ne umeš
bedni crve trule jabuke
nije ljubav pijaca
da se pogađas bescenjem
kupiti je ne možeš
niti ćes je džabe dobiti
sta hoćes čoveče
da dajes pa ocekuješ...a vere nemaš
Inbox
...hmm
e moj Fjodore Mihailoviću
mnogo je i danas tih duševnih
sa nebom u očima
naivnih i oslepelih od žeđi
IDIOTI je l' da
sarkastična ocena moralni paradoks
dušu na pamuk
na radost neprincipijelnih
i raskalašnih
lažno sjajnih i zadovoljnih
hiljadu puta prokletih
lovci na nasledstvo
AKO
svima su nam i dlake na glavi izbrojane
gde su ti preostali bunari ljubavi
sipaj mi punu čašu
ako nije preskupo
reci mi unapred da znam
neću dušom posle da platim
i potpisom sopstvene krvi
nisam ja od onih nemarnih
daj pa šta košta
uvek znam gde sam
koliko kaži
ne razumem taj osmeh
nije to ništa imaginarno
iznad svega je TO
nesto NEPROCENJIVO zapravo
samo može da se pokloni
onome ko zna cenu
pa da
ako je neprocenjivo to je ta cena
a opet sta že ti takva vrednost
ako nemaš sa kim da je deliš
a šta ako taj drugi ne zna cenu
pa pomisli da je nešto jeftino
u pitanju
i oboje ostanemo neispunjeni
prazni
kako da znaš
sa kim da podeliš
takvu vrednost
bez obzira na ptice i nebo
paperjaste oblake sa puno
lilihipa slatkih raznocvetnih
koračamo po zemlji
ipak sam dete mlekom napojeno
veselim se luna parku
klovnovima sa crvenim nosom
balerinama
nije lako biti balerina
krvariš na vrhovima prstiju
igraš nasmejana
prosto nestvarna
izgubljeni labud u slanoj vodi
umreće od zeđi
sipaj mi punu čašu
hoću da usne ovlažim
da osetim tu volšebnost
da uđe u mene i rodi mnogi rod
da procvetam mnogim cvetovima
i sočnim plodovima
zalivena i preorana
plodna njiva
da postanem blagoslovena
kćerka majke zemlje
hlebove da umnožimo
gladna usta nahranimo
srećni da osvanemo...
Rez
Dug je put
prestani da se plašiš
ili ćes biti ubijen
stani na moju stranu
i sloboban si
ne bih da polažem nadu
u mrtvog coveka
sta znaš o časti
hrabrosti odanosti
koliko puta si se ubio
sopstvenom ravnodušnošću
sedi odmori se razmisli
popij toplu čokoladu
zagrej grudi
nasmeši se
sta hoćeš da kažeš
preslikavam samo
ono što vidim
lepom licu
nije potreban hirurg
a opet
ne možeš
pola sveta preći bez njega
rana se gnoji
volela bih da sam površna